3gimnazija1982.org

Otvara se konkurs za ideje pod konspirativnim nazivom PROGRAM DRUŽENJA.

Sve ideje i prijedlozi će biti pomno razmotreni i usvojeni. Budite maštoviti !

Trideset godina nakon što smo napustili školske klupe, mi nekadašnji maturanti III sarajevske gimnazije, odlučili smo da se ponovo okupimo. Formalni povod okupljanju je proslava godišnjice mature, ali stvarni, suštinski razlog je bio naša želja da se opet sretnemo i da podijelimo sjećanja na lijepe godine naše zajedničke mladosti.

Ranko

Trideset ( i brojem – 30 ) godina kasnije

Stotinjak dana, i nešto malo jače, brojeći unatrag, sada kako stvari stoje sve je unatrag !, Veliki Brat otposla obavijest kako mi poštanski pretinac pun je i da obratim pažnju na neodgovore i sve što oni nose sa sobom. Jasno, učinim to i… Spektakl !
Ispred mene krenuše iskakati imena ljudi koje sam mogao prepoznati i slike koje nisam vezao za imena. Bi kao povratak kući nakon dugog puta, puta na kojem zaboraviš odakle si krenuo, samo…
U kući, kući kao kući, mojoj kući, bilo čijoj kući, nekad i nikad stvari nisu bile, ili jesu ?, kakvim se one, stvari, umiju predstaviti, onakve kako mi umijemo predstaviti ih sebi, drugima pogotovo, tek kuća je kuća, a ova bi još i mojom, dijelom mojom, ali mojom.
Nisam htio vratiti se kući.
Telefon umije biti napornim ortopedskim pomagalom, ali javim se obavezno, ne bježim od nepoznatih brojeva kada ih vidim, uđem u priču, pričam sebi priču kroz nekoga tu i tada i to se dešava redovno, tako i bi – sa druge strane dolazi zreo, malo promukli, ženski glas koji barata vokabularom i vozi kontakt nam, vezu neku, sa pristojnošću i svim odmacima kao malo ko. Uživam, još uvijek ne znam ko je, ali uživam. Odjednom izgovara moj nadimak koji nisam čuo godinama, nadimak kojim su me zvali moji sapatnici, ispravljam se u stolici, tražim sliku za koju bih prilijepio glas, ne ide me. Bilo kako bilo, par dana kasnije ispred mene sjedi žena koju nisam vidio skoro, pa, trideset godina, koliko god živjeli skoro na dohvat ruke daleko jedno od drugog, sjedi jedan od mojih gimnazijskih heroja. Razgovaramo, ne mogu da je nagledam, naslušam se. Oduševljena je na dječiji jednostavan način svime što treba da desi se na tridesetogodišnjicu sabiranja ljudi koji su jednom našli se na istom mjestu i gazili vrijeme zajedno slijedeće četiri godine.
Moje – neću da vratim se, prelazi u pitanje, u – ko sam ja da ne vratim se kući, ako ona ide ka njoj sa smiješkom, željom, lakoćom koju do tada nisam vidio.
Kroz gimnazijske dane sam prošao lako i da nije fotografija koje izlete ispred mene i ono malo ljudi koje sretnem… Ne znam ! Bi bola, bi ljepote, bi suza, bio sam i sam tamo i tada, vidio sve to, upamtio sve i ostao neočešan, jer su me moji heroji, ne govoreći ništa, ne pokazujući kuda, tek i samo svojim odnosom prema nama ostalim lajavim, isprepadanim, neartikulisanim, štitili, branili od samih sebe.
Biti onda i tu, biti u kući nam, bi daleko od lako, biti onda i tu oko kuće nam bi i teže, ali, u onom trenutku kad zvono zazvoni za početak radnog dana, ljudi oko nas su određivali to – onda i to – tu, određivali nas, a mi njih, baš kao i sve one oči koje tražiš, nije ih bilo toliko, ali da su bile-bile su, u onim gužvama po stepeništu stare zgrade, na velikim odmorima ispred kapije gdje smo pokušavali i neuspijevali biti stariji, pametniji, nekakvi, sve samo ne biti svoji, kao i svi oni mirisi dana,magli, snijegova, mirisi djevojčica koje su porasle ispred očiju nam u žene koje znaju šta žele.
Ne očekujem kako će kuća dočekati me sa dobrodošlicom, nema razloga za dobrodošlicu, naši smo, nismo stranci, šta je bilo-bilo je, mi smo satkani od toga šta je bilo, mi i JESMO ovo radi tog – bilo, zato I’M COMING HOME, a da nisam ni odlazio.

Sead

Dragi moji rasuti po svijetu,

Mnogo je godina prošlo otkako smo dječije nevini i zaigrani krenuli iz školskih klupa gimnazije u život. Nismo niti slutili koliko burne godine nas čekaju, godine u kojima će mnogi od nas izgubiti sve što su imali, dom, prijatelje, državu, roditelje, pa čak i živote.

A zamišljali smo naše živote.. Duge i ugodno dosadne, razvučene kroz uhodane šeme građanske svakodnevnice, ali… Ništa nije bilo tako. Historija, ta nauka koju sam uvijek mrzila i koju nisam nikada uzimala zaozbiljno, ponovila se na najgori mogući način prijeteći prstom kao zla, stara profesorica zbog nenaučene lekcije. A tako smo željeli biti odrasli, živjeti svoj život i ne osvrtati se na nenaučene lekcije…

Sada smo tu, trideset godina stariji, ozbiljno oštećeni i načeti, sklerotični i zabrinuti. Svjesni prolaznosti koju iščekujemo…
Ali hajdemo dragi „drugovi moji kao nekada
Kada smo subotom išli u zelenilo,
A nedjelju mrzili zbog ponedjeljka
Drugovi budimo iskreni
Već nam se bliži … ta,
A treba živjeti i pjevati.
Idemo kao na maturskoj večeri
Uno, duo, tre, quatro…“

Karolina

Prije skoro trideset godina smo se većinom razišli…. Muška raja u vojsku, ženska na fakultet, posao, brak…
Kakav god da nam je bio put, mnogi nismo ni slutili šta će se izdešavati, kako će nam život ispasti. Imali smo svoje planove, snove, ideje i ciljeve i kome su se ostvarili, aferim! Ostalima, tapšanje na rame i riječi: “Tišu, moglo je biti i gore.” Neki od nas nisu ni živi više i dok nas u srcu bol stisne sjećajući se na njih, barem možemo reći: “Tišu, moglo je vidiš biti i gore.”
Elem, godine su prošle, život se desio i dešava i vrijeme dolazi da se iskupimo, vidimo kome šta iz onog vakta treba šta i da oprostimo, ali definitivno želimo da vas sve zagrlimo, poljubimo i kažemo “Tišu, vidiš da smo super!”

Milan

Kasting za dodjelu glavnih uloga u više od 450 filmova različitih žanrova: socijalna drama, komedija, tragedija, triler, ratni, avanturistički, naučno-fantastični, romantični…. zakazan je za 14.juli 2012 u Sarajevu.

Amra

Usudio sam se… igrao sam se riječima kao djete u pijesku….pokušavao napraviti kulu…i taman kada sam mislio da je kula tu…neki bi me talas mora .. neka plima od emocija ponovo obuzela….srušila kulu jer nije bila dovoljno dobra.
Onda bih ponovo vadio riječi sakrivene duboko u meni…slagao ih kao domine….prevrtao bezbroj puta…tražio bih mjesto za njih….ponovo bih pravio kulu…nadajući se da će kula biti bolja, veća.
Sada znam da bih mogao praviti bezbroj kula…jer taj pijesak što klizi niz moje prste… to su uspomene…to je moja-naša mladost… a ona nudi beskonačno puno slika…a svaka radja čitave rečenice…. i mogao bih stvoriti bezbroj kula…
Ovu kulu (pjesmu) sam istkao ponajbolje što sam znao…. oprostite neukom drzniku … uobrazilji mojoj da je vrijedna izaći pred vaše oči.
Poklanjam je vama… i radujem se povratku u zajedničku nam mladost.

Priznaj! Ne možeš da zaboraviš
da je tvoja ruka nekad nehajno na mom ramenu ležala,
i da se neizmjerna radost i mladost
iz tvoje ruke na moju prelila,
i da je tvoja kosa plava, smedja, crna
četiri godine bila moje proljeće
ogrtač sreće mojoj mladosti bila,
i da je svijet, bio mirisan i raspjevan,
pun ljubavnih oluja i naših malih ludosti.

Nikakvo zlo koje koje se desilo našim životima
nije izbrisalo tu radost i mladost i srce ne zaboravlja;
Četiri godine, milion časova i dva miliona odmora
punih sreće ostaju, jer je tvoja ruka nekad nehajno na mom ramenu ležala,
i da se neizmjerna radost i mladost iz tvoje ruke na moju prelila,

I treba da se desi….ponovo taj tren…. I drhti mi srce, zamagliše oči
od sreće i tuge zbog prošlog.
A hoće, znam da hoće, zapjevaće mi duša od sreće
i oči će nijemo razgovarati a usta će pitanjima žuboriti
Osjećaš li to… taj kratki bljesak povratka samo naše mladosti.
Srešćemo se ponovo u životu ovom.
Samo vrhom prsta dodirni mi ruku.jer je tvoja ruka
nekad nehajno na mom ramenu ležala,
i da se neizmjerna radost i mladost iz tvoje ruke na moju prelila,

Sada smo negdje,u bijelome svijetu, Da li će tvoje oči prepoznati moje?.
Ispuni mi dječačke želje. Dodji… trebaju mi oči tvoje
jer je tvoja ruka nekad nehajno na mom ramenu ležala,
i da se neizmjerna radost i mladost iz tvoje ruke na moju prelila,

Kada dodješ u skupini još uvijek mladih ljudi,
Kao i ja, daruj svima pogled mio.
kaži osjećaje tvoje.
Pitaj gdje sam i reci gdje si bio
jer je tvoja ruka nekad nehajno na mom ramenu ležala,
i da se neizmjerna radost i mladost iz tvoje ruke na moju prelila,

Srešću te posle 30 ljeta …
I nema veze gdje si dom svio
U kom djelu svijeta
Pročitaj ovu pjesmu
Ti ćeš znati da je tebi pojem
jer je tvoja ruka nekad nehajno na mom ramenu ležala,
i da se neizmjerna radost i mladost iz tvoje ruke na moju prelila,

Iščitaj je tiho.Ne prozbori ništa.
Dodji!? Trebaš mi… trebam i ja tebi
Treba mi sve ono što je bilo naše
Naših četiri godine, milion časova i
dva miliona odmora punih sreće,
jer je tvoja ruka nekad nehajno na mom ramenu ležala,
i da se neizmjerna radost i mladost iz tvoje ruke na moju prelila,

ZAUVIJEK

Zoran

Čudan je bio osjećaj razmijeniti e-mailove ili ponovno čuti drage ljude nakon skoro trideset godina. Nisam ni slutila koliko će se mnogi od vas obradovati pozivu “duha iz prošlosti” da se opet okupimo. Neko u jednom mailu izjavi “ma jedini problem je ćekati do 14. jula”. I dok skupljamo raju, trazimo prostor, šaljemo e-mailove, sjećanja na sretne i bezbrižne dane i nisu tako blijeda. Sa nekima od vas kao da se ništa nije promjenilo. Dok čitam vaše mailove, viceve, komentare… stalno mi se vrti u glavi pjesma Branka Kockice “U svijetu postoji jedno carstvo u njemu caruje drugarstvo”. Ova proslava i susret trideset godina poslije su dokaz da je to tako…iskreno, bez foliranja i ineteresa. Ovdje nemamo potrebu da se dokazujemo i budemo neko drugi kao u svijetu koji nas okružuje. Neko reče treba da praštamo…e pa da se zna kaladont u kosi, u 5 sati ujutro na ekskurziji pred sam polazak autobusa NE PRAŠTAM..nema šanse ni kada mi bude 60, 70 ili 80 godina…. Osoba kojoj je ovo namjenjeno će se prepoznati:-)
Dan proslave i nije tako daleko. Radujem se ponovnom susretu naše generacije i za savaki slučaj nosim kaladont. Nekima sa ne može vjerovati…

Boba